Feeds:
Objave
Komentari

Archive for the ‘Razmišljanja’ Category

Što mi sada ispunjava glavu

Sara se vratila s mora i jučer smo bili na kavi. Danas smo bili vani, al ne na kavi. Nije mi toliko dosadno kad znam da ću ić van, i sve radim s ljubavi. Stres zapravo jako utječe na moje unutarnje stanje. No, dobro.

Ono što sam htio napisat jest da se pojavila mogućnost da prek vikenda odem sa šatorom u Križevce. Jako sam nabrijan na to. Napokon ću moć iskoristit onu šatorčinu što već valjda 30 godina trune kod bake, iako je potpuno očuvana. Stari je opro onaj drugi sloj, protiv kiše, i više uopće ne smrdi po vlagi i nema gljiva po njemu. Treba još podnicu i prvi sloj oprat. Jebe me što nisam siguran može li se taj prvi sloj odvojit od podnice – ima li cifršlusa ili ne. Ako nema, nemam pojma kako bi se to moglo oprat. I treba nać metalne dijelove. To će bit izazov. Svaki put kad tamo otvoriš neku kutiju neka živina izleti iz nje. I ima još gadosti koje sam napiso pa izbriso jer bi mi bilo neugodno.

Još nešto mi opsjeda misli. Pravljenje svijeća i sapuna. Svijeće sam već jednom radio, al samo one lučice. Uglavnom, mislim da je to jako lijepo i fora i da je to divan, konstruktivan način za ispunit vrijeme u ovo doba fotografske i književničke neinspiriranosti. Zapravo, neki sam dan napiso najbolji do sad uvodni odlomak u Publesaid, al mi je posto problem smišljati događaje i opisivati ih sad kad su me preduboko uvukli u svijet odraslih i ograničili mi luđačko razmišljanje tipično, nažalost, samo djeci. Iako znam vrlo često odlutati, čak i na glas, i na kavama pa mi bude malo neugodno al navikli su ljudi, a možda nisu ni skužili da je moje iznošenje nekih fiks ideja zapravo plovljenje prostranstvima njima nedokučivim, makar, ne baš svima nedokučivim.

Želim i sutra sa Sarom na kavu. Zapravo sam ovisan o svojim frendovima. I baš su mi super.

Nadopisak: išo sam lajkat ovaj post, nadobudno, misleći da će se pojavit na Fejsbuku. Kurca.

Read Full Post »

O pameti

Mislim da je katastrofalno što već pet dana nisam napisao post, jer to znači da me kreativnost totalno napustila. Čini se da je druga pamet napokon shvatila da su praznici i otišla tamo gdje ide, što sam, nekako, jedva čekao a sad mi baš i nije drago.

Često čujem da glupe ljude treba ubit. Onda bi postojali samo pametni ljudi – ne bi bilo smetlara i ostalih “nižih zanimanja” dok god pametni ljudi ne bi izmislili dovoljno dobre strojeve  da obavljaju poslove glupih ljudi. Također, oni bi samo razvijali tehnologiju i došli do točke kad bi izmislili kolica koja je moguće spojiti s ljudskom kralježnicom, koja bi ih vodila gdje god požele, bez ikakvog napora. Računalima bi upravljali putem moždanih valova. Razgradili bi im se svi mišići, čak bi i srce novo izumili jer ovo troši dosta energije pa bi trebali više jesti, a to im se ne bi dalo.

Cijela bi ljudska civilizacija uskoro ličila na McDonald’s tip Amera.

I još nešto: glupani se gotovo nikad ne ubijaju, dok su intelektualno razvijeniji ljudi svjesniji nedaća ovoga svijeta i ljepote neživljenja pa bi ljudi možda i izumrijeli.

Read Full Post »

Reforma

Znate one trenutke kad vam se nešto dogodi pa promijenite sve svoje prioritete?

Payton je jednom izrekla ‘People always leave’. Skinsi su mi to potvrdili.

Danas sam sjedio na kavi s velikim dijelom svojih dobrih frendova, valilo je samo dvije ljudi. Nažalost, tako neće biti vječno. Ljudi imaju tendenciju umirati, i odlaziti na svakakve načine. Neće nitko od njih još duugo, ali svi pucaju na stvari koje bi trebale biti sekundarne.

Kad bih napravio film, njegov bi završetak bio prikazan kao stol pun ljudi, a onda bi ljudi počeli nestajati, sve dok na stolu ne bi ostala popijena šalica kave, novine i nekoliko opušaka u pepeljari.

O, da, moj bi život mogao biti puno ljepši – ne vidiš mnogo divota spavajući.

Read Full Post »

Kraj školske godine

Bio je jučer. Imam dva iz povijesti i 4 iz latinskog. S 4.0 sam prošo. Bilo je to jedno vrlo stresno jutro, i vrlo stresan školski dan. Jedva sam dočekao da završi, a onda mi je pao mrak na oči. Nema više škole. Kad je škola, imam što radit. Sad, bolje reći sutra jer danas sam polago engleski, sutra ću se probuditi i neću znati što da radim. Ma znate što?

Sjedim izvaljen na stolcu, radim ono što volim (pišem), slušam Davida Bowieja – samo što ne zaplivam 🙂

Read Full Post »

Prošle sam godine mislio kako će mi zadnji tjedan škole biti pljuga. Međutim, troje me je profesora odlučilo pitati za višu ocjenu i mislio sam da je to jako puno gradiva.

Ove godine me pita njih sedmero. Četvero već je, ostala su samo tri predmeta: hrvatski, latinski i povijest.

Pročitao sam onog usranog Werthera i raska me išla ispitat: ja, naravno, ne znam s kim je on otišo do jebenog župnika i koje je značenje oraha. Rekla mi je da odgovaram u četvrtak (tj. sutra) i sutra ujutro moram ponovno pročitati Werthera.

Danas sam se ispričao profi iz latinskog jer nisam stigo naštrebat molitve jer sam cijelo jutro piso esej iz debate i štrebo povijest. Odgodila mi je na četvrtak.

Pitala me povijest, ako se to može tako nazvati. Rekla mi je da pričam o Cetingradskom saboru, a ja se tog nisam mogo sjetit, iako sam komentirao broj vojnika koji je Hrvatska trebala dobit od nekog debila. Rekla mi je da idem na popravak. Na kraju sata je rekla da će me pitat u petak. Povijest u petak imamo zadnji sat. Zadnji sat u školskoj godini ja odgovaram povijest za usranu dvojku.

Boli me želudac, užasno. Osjećam se jadno. Ne onako jadno kako sam se osjećao kad sam imao izljeve emocija, osjećam se toliko jadno da uopće ne žalim sam za sobom. Jadan sam, i toliko smiren. Pogađam svaku tipku na tipkovnici, gledam riječi koje nastaju i svakih nekoliko sekundi pogledam na sat. Jer za samo dan i pol školska će godina za mene biti gotova, ako.

—–

Danas je lijepo vrijeme. Vani je hladno, ja uživam u hladnoći. U sobi je vruće. Mrzim vrućinu.

—–

Treba mi posao. Jer treba mi lova i treba mi način za potrošiti ovo ljeto. Jadno, dosadno ljeto. Ajde, bar ne vruće ljeto. Želim snijeg usred ljeta. Neka ova škola završi. Želim sjesti ovdje, opušten, ne jadan. Otvoriti Word i početi pisati, pisati dok mi ruke ne otpadnu. Otić u zabit i fotkat dok mi noge ne otpadnu.

Read Full Post »

Pticu stavili na povodac

Ovih me dana jako ubija što moram učit retardirane stvari i trošit svoje vrijeme na to. Više nego ikad. Želim bezbrižno radit nešto svoje, šetat po gradu s 4 litre vode u ruksaku, s fotićem i nekom frendicom. Hoću se naspavat, jer već jaaako dugo nisam, hoću jedan jedini dan ne razmišljat o povijesti. Želim u glavi, vozeći se tramvajem, prevrtati hipotetske situacije, zamišljati svijet u budućnosti, kao ujedinjeno mjesto bez ikakvog poretka, gdje je svaki čovjek jednako važan i utjecajan, savršeno objektivan i odgovoran.

Kažu mi: “Blago tebi!” za svakakva sranja. E, da mi je nemat mozga i bit sretan onoliko koliko ste vi sretni… Ili samo neanalitički razmišljati o sadašnjosti, pronaći zabavu u nečemu što nije umjetnost i vidjeti posljedice nekih mogućih radnji.

Jer jesen koja prođe, a na pustoj livadi ne ostavi ni lista, zapravo je samo ideja.

Read Full Post »

Pustite si ovu pjesmu prije nego počnete čitati.

Na povratku iz Avaka, izašao sam iz tramvaja. Do doma od stanice imam svega nekoliko minuta. Padala je kiša. Danas sam ju zavolio, iako mi neke stvari u prvi tren nisu bile jasne.

Izašao sam iz tramvaja, išao prema doma. Na jednom dijelu svog puta pretrčavam dio petlje koja spaja Držićevu i Slavonsku. Ovaj puta nisam, jer baš mi je bilo lijepo. Gledao sam tu cestu. Pa, ljudi, mi imamo ceste!

Prolazivši pored PBZ-a gledao sam travu, svjetla, nebodere u Gruškoj. Trava je lijepa, mokra. Svjetla joj daju neku posebnu boju, a neboderi su mi se nekako, posve čudno, savršeno uklopili u okolinu. Ispuhao sam nos, maramicu stavio u, od onda prazno, najlonsko pakovanje i krenuo to baciti negdje, oko sebe. “Ne!” povikao je neki glas u meni i sve mi objasnio. Pa mi imamo i svjetla, imamo nebodere, mi možemo, iako imamo svu tu tehnologiju, živjeti u savršenom skladu s prirodom!

Jedva čekam studij.

Read Full Post »

Older Posts »

%d bloggers like this: