Feeds:
Objave
Komentari

Archive for the ‘Lirika’ Category

Kanarinac

Svi znamo da imaš sve što poželiš.

Međutim, ti si samo kanarinac odrezanih krila.
Pjevaš gazdi kakvu pjesmu, točno ono što želi čuti.
Kad – tad će zaboraviti zatvoriti prozor.

Mi, mačke, uvijek iskoristimo dane nam šanse.

Budi sretan ostane li od tebe ijedno pero!

Inspiriran pjesmom “Gospodskomu Kastoru” Silvija Strahimira Kranjčevića

Read Full Post »

Plovit ću

Plovit ću, jednom…
Plovit ću u svom brodiću od stabljika bambusa.
I otplovit ću u nebesa.

A ti, prikovan za zemlju…
Zapeo u blatu…
Posljednji ćeš puta podići nos.

Pojest će te ta prokleta žudnja za vječnosti.

Ja ću se diviti oblacima.
Moći ću ih dotaknuti i loviti kapljice kiše dok im na Zemlji neće biti ni traga.

Tvoj pogled nikada neće sezati dalje od dohvata tvojih ruku,
a ruke su ti kratke. Kao i život.

Read Full Post »

Kratko o riječima i osjećajima i prilog

Ne trebaš biti pjesnik da bi u potpunosti mogao riječima prenijeti svoje osjećaje.

Poluzatvorenih očiju slušam sat kako kuca…
Kroz rolete mi ne dopire ni malo svjetlosti…
Glazbu sam postupno stišavao dok ju više ni nisam čuo…
Paše mi ova samoća.

Read Full Post »

Ovisnost

Kad automobil krepa, ljudi ga guraju.
Za ono što im treba spremni su napraviti sve.

Život im je zapravo pletenje;
kad nestane vune teško ju pronađu;
onda ju zavežu za staru nit.
Na radiju krene nova pjesma.

Tako sve dok sa stabla ne otpadne i zadnji listić.
Njihova lica teško više vide smiješak.

Read Full Post »

Haiku 4.

Od ove kiše,
što mi prozore pere,
više sere mi se!

Read Full Post »

Haiku 2.

Lampa u oči piči
ko Sunce koje
kožu mi pali.

Read Full Post »

O brdima

Znate što? Jedva čekam praznike. Ne jer mi je dosadno u školi, jer tamo nemam frendova i onih ostalih gluposti zbog kojih ljudi školu ne vole. Znate zašto? Jer jako volim biti slobodan. Iako sam ovisan o vremenu, volim živjeti bez sata. Funkcionirati po principu idemo van kad ti pozvonim, idem spavat kad mi se prispava i probudit ću se kad svane/zađe sunce. Ne volim ovaj striktni ritam. Volim svoju rutinu, koju mi škola ruši jer je jedan tjedan popodne, jedan ujutro.

Nadam se da će se iz moje srednje iseliti osnovna kad završim faks, tako da se tamo lijepo mogu zaposliti, jer se nadam da će ta škola, premda mi to ne paše, ostati dvosmjenska.

Želim otići u brda, buditi se kad sunce svane i ići spavati kad zađe. Želim da u cijeloj svojoj zelenoj okolini samo ja biti crna točka. Želim otići u planine, sam. Tamo si napraviti kuću kamenog podruma i prizemlja, drvenog prvog kata. Neka ima 300 kvadrata, septičku jamu i travu (englesku) na krovu, a ispod trave sustav koji bi sakupljao kišnicu i spremao mi ju. Okruženu bijelim vjetrenjačama što bi mi davale struju.

Želim se maknuti iz grada kojeg, usput, zbilja volim. Jer želim sam saditi svoju soju i uzgajati kokoši za jaja i krave za mlijeko. Želim se maknuti od dućana, mada nije da tamo ikad idem, želim da sve što imam bude plod mojih ruku, osim knjiga, popunjenih i praznih, i tinta za nalivpero. Želim stvarati, ostati zapamćen, bar nekako.

Stvaranje

Plamen svijeće pleše nepoznati ples.
Suha ruka drhteći bilježi ocean i nebo,
postojanje i neograničenost.
Bez straha, bez tuge, samo misli
što neometano plivaju i lete.

Read Full Post »

Older Posts »

%d bloggers like this: