Feeds:
Objave
Komentari

Archive for the ‘Moja književnost’ Category

Smrdimo!

Sjedio je na Glavnom kolodvoru i gledao vlakove kako dolaze, i kako odlaze. Radio je tako već godinama, svaki dan, bez iznimaka. Svakodnevni putnici su ga već jako dobro poznavali. Ili su, bolje rečeno, poznavali njegov smrad. On je bio samo još jedan beskućnik sa zagrebačkih ulica.

Navečer je po Tomislavcu skupljao boce kako bi imao sebi za cugu, a svom psu za hranu. To je bilo sve što mu je trebalo. Ponekad mu je trebalo i više, no nije mu se dalo trošiti vrijeme na glupo sakupljanje glupih boca.

Smijali su mu se. Komentirali kako ima jadan život. Skuplja boce, gleda vlakove, smrdi na Glavnom, a uz to i sere u grmlju oko Tomislavca.

On je bio puno iznad njih. Imao je želju promijeniti svijet. A oni, oni su se svi samo prilagođavali.

“Nije im jasno da je prilagođavanje svake generacije neefikasnije od trajnog prilagođavanja svijeta ljudima. Ali, za to se treba potruditi. A što ova današnja mladež radi? Samo pije. Zabrinjavajuće je da u pola sata skupim dovoljno boca da mogu preživjeti cijeli dan”, znao je komentirati u tramvaju, kad bi bio trijezan. Vjerojatno je i onda mislio da ga nitko ne čuje.

“Vidi ovog debila! Tu pametuje, a jedino što radi u životu – smrdi. To čak nije ni glagol radnje. On ne radi ništa. Zapravo, radi. Pije. Licemjer!” tu i tamo bi se kakav tinejđer kratko osvrnuo na njegovo razmišljanje o svijetu.

Nije mu bilo jasno da kukanjem neće ništa postići. Ili su to obični ljudi samo mislili?

“Sam ne mogu ništa. Kukanjem privlačim istomišljenike. S dovoljno istomišljenika mogao bih sve. Nažalost, nema istomišljenika. Na Balkanu smo – ljudi su nam toliko pasivni i konzervativni da čak ni ne kukaju”, ljubazno bi odgovorio kakvom tramvajskom provokatoru.

Samo je pitanje dana kad će ući u neki vlak i pobjeći. Kako to rade svi oni ljudi koji na kolodvor dolaze s ogromnim valjkastim ruksacima.

Read Full Post »

Kanarinac

Svi znamo da imaš sve što poželiš.

Međutim, ti si samo kanarinac odrezanih krila.
Pjevaš gazdi kakvu pjesmu, točno ono što želi čuti.
Kad – tad će zaboraviti zatvoriti prozor.

Mi, mačke, uvijek iskoristimo dane nam šanse.

Budi sretan ostane li od tebe ijedno pero!

Inspiriran pjesmom “Gospodskomu Kastoru” Silvija Strahimira Kranjčevića

Read Full Post »

Plovit ću

Plovit ću, jednom…
Plovit ću u svom brodiću od stabljika bambusa.
I otplovit ću u nebesa.

A ti, prikovan za zemlju…
Zapeo u blatu…
Posljednji ćeš puta podići nos.

Pojest će te ta prokleta žudnja za vječnosti.

Ja ću se diviti oblacima.
Moći ću ih dotaknuti i loviti kapljice kiše dok im na Zemlji neće biti ni traga.

Tvoj pogled nikada neće sezati dalje od dohvata tvojih ruku,
a ruke su ti kratke. Kao i život.

Read Full Post »

Kratko o riječima i osjećajima i prilog

Ne trebaš biti pjesnik da bi u potpunosti mogao riječima prenijeti svoje osjećaje.

Poluzatvorenih očiju slušam sat kako kuca…
Kroz rolete mi ne dopire ni malo svjetlosti…
Glazbu sam postupno stišavao dok ju više ni nisam čuo…
Paše mi ova samoća.

Read Full Post »

Ovisnost

Kad automobil krepa, ljudi ga guraju.
Za ono što im treba spremni su napraviti sve.

Život im je zapravo pletenje;
kad nestane vune teško ju pronađu;
onda ju zavežu za staru nit.
Na radiju krene nova pjesma.

Tako sve dok sa stabla ne otpadne i zadnji listić.
Njihova lica teško više vide smiješak.

Read Full Post »

Haiku 4.

Od ove kiše,
što mi prozore pere,
više sere mi se!

Read Full Post »

Haiku 2.

Lampa u oči piči
ko Sunce koje
kožu mi pali.

Read Full Post »

Older Posts »

%d bloggers like this: