Probajte zamisliti da ste… U jebote šta su na ovom Linuxu ovdje slova mala! Uglavnom, probajte zamisliti da su vas napustili roditelji, no, nakon 17 godina koje provedete u sirotištu, uspiju vam pronaći savršene nove roditelje s kojima se odmah izvrsno složite. Nažalost, nakon desetak dana ti roditelji umru u saobraćajki, a jedino što ti od njih ostane su sjećanja.
Tako se ja osjećam sada, 2. svibnja u 37 minuta poslije ponoći. Proljetni su mi praznici prebrzo prošli, no bilo mi je savršeno.
Rekao sam da ću svakodnevno učiti, počeo sam jučer popodne.
Svaki dan sam bio na kanalu i uživao u svakoj sekundi koju sam tamo proveo.
Svaki sam dan i svugdje išao biciklom i nije mi žao što me dvaput skoro pokupio auto i što sam jučer pokisnuo.
Svaki sam dan bio na kavi sa savršenom ekipom, sa svojih desetero ljudi, i nije mi žao ni jedne sekunde koju sam potrošio.
Svaki sam dan googlao po nekoliko sati samo stvari koje su me zanimale, i nije mi žao moje kičme koja je zbog toga najebala.
Svaki sam dan rješavao probleme vezane uz Linux i hardware, i nije mi žao! Jebi se, Microsofte!
Svaki sam dan razmišljao o svojoj religiji, i nije mi žao – ponosni sam Wiccan!
Svaki sam dan sanjario o svom budućem životu, i nije mi žao. Znam da ću biti izvrstan profesor, što bez sanjarenja ne bih mogao.
Svaki sam dan napisao nešto kvalitetno, i nije mi žao. Nisam pisao već jako dugo, a da ovih praznika nije bilo to još neko vrijeme ne bih napravio.
Svaki sam dan radio samo ono što me usrećuje, i nije mi žao. Cijeli život usrećujem druge, sad je bio red na meni.
Svake sekunde svakoga dana sam se divio životu.
Hvala vam što jeste.
Baš takvi.
Zbog vas su mi se posušila krila.
Hominibus sapientibus
Komentiraj