Feeds:
Objave
Komentari

Archive for Ožujak 2011.

52. bezimeni

[Ignorirajte pravopisne propuste jer mi se stvarno nije dalo pregledavat.]

Nemam lanac za bicikl otkad smo ga, ako se sjećate, moj stari i ja spilili kad ga nisam mogo otključat. Sestra je dobila novi bicikl, i lanac, koji je sad svezan na mjestu na kojem je inače stajao moj bicikl. Moj bicikl sada nije svezan. Netko će mi ga ukrast. Lovely.

Sad je ponedjeljak. Boli me kurac.

Trebala mi je promjena pa sam dezinficiro cijelu sobu. To se zove proljetno čišćenje. Ostatak stana je usran ko da je jebena bomba pala.

Vikend, onaj jedan i pol dan kad se ja odmaram, mi je prebrzo prošao, tj. uopće se nisam odmorio. Sljedeće si subote uzimam godišnji što se tiče novinarske. Ne mogu više.

Za utorak moram pročitat 4 ili 5 lektire. Ne. Sutra se moram pedeseti put ispričat psihologiju zbog vlastite lijenosti. Moram i prepisat zadaću iz matematike.

Posto sam jako neambiciozan. Boli me kurac za sve, osim za ideju da ću jednog dana osnovat samoodrživu zajednicu. Da bih to mogo, moram skupit pare, a to mogu samo tako da radim nešto što ne volim. Kako ne želim radit nešto što ne želim radit, nikad neću osnovat samoodrživu zajednicu. Ta me pomisao dovodi do suicidalnih misli.

Opet sam beskorisan čovjek. Samo jer nemam para. Da imam para odmah bi nastavio rad na stranici za penziće. Udruga je u kurcu i volontiranje tamo me samo iznervira.

Očajno tražim novu muziku. Zašto je onaj peder morao ubiti Johna Lennona? Zašto današnji glazbenici ne rade dobru muziku?

Zanima me bih li postao sretniji kad bih bio u vezi s nekim. Profa iz psihologije je rekla da je neuzvraćena ljubav neugodan osjećaj. Baš nije.

Jučer sam navečer bio pod utjecajem svega svoga gnijeva pa sam rasplakao jednu curu, riječima. Žao mi je. Ona je dobra osoba. To me progoni. Moram joj se ispričat. I postat manje sarkastičan.

Ne mogu spavat od početka ove godine i, koliko se god naspavao, uvijek mi se jebeno spava. Osim sat-dva nakon pijenja kave. Nosit ću si kavu u termosici kud god ću ić. Ili ne. Nemam para za ternosicu.

Prek uskršnjih praznika idemo kod frenda na vikendicu. Jedva čekam.

E, da, pozvan sam na državni Lidrano.

Read Full Post »

Pioneer post :)

I’ve noticed I often promise to write something special, yet I’ve never kept that promise. And I don’t intend to do it this time. I’ve been postponing this for too long, four months to be exact, and publishing that now won’t make any sense; it could only be a waste of time.

I’m normal again, rational, but not quite the way I used to be. There’s some subjectivity in my judging now – it’s necessary for the survival of human race and for my wellbeing.

It seems like I only needed people with whom I could be myself completely and finding them caused a revolution in me. The kind of revolution that will happen when they accept the holographic universe theory. Change of paradigms.

You may be wondering why the fuck am I writing this post in English. That’s a part of the promise which I’m going to fulfill. My Croatian is on an academic level, I’m able to work as a lector and thus practicing it isn’t necessary anymore. I will, of course, still write posts in Croatian, especially if I see that number of visits starts to fall (I hope it won’t!).

One thing annoying me is that many sentences in English start with personal pronouns, which is something I tried to avoid as much was passible while writing in Croatian. Well, maybe, except when I was being egocentric, writing only about myself.

Yes, I started writing about my new Friday and Saturday crew. We talk about anything you could possibly imagine, and even more. And we decided to squat an atomic shelter, but I have a problem. First I tought I could melt the door with hydrochloric acid, but then I figured out the damage would be too big. Then I decided to abrade the lock, but then I figured out it’s impossible. Now, I have to break the lock open, which is something I was never interested in so I don’t have appropriate tools. Any help?

Read Full Post »

Sretan sam

Kasno je, a sutra mi je škola ujutro. Stan je prljav, prašnjav. Kosa mi je odvratna, nisam ju opro oko tri tjedna; nemam fuge u kupaoni. Nisam se spremio za sutra. Ne znam kemiju, već treći put. Ne znam ni povijest, ni matematiku. Ne znam ništa. Moja je druga svijest u stanju velike depresije, možda najveće do sad. A ja… Ja sam sretan. Na životu me drže John Lennon i osjećaji. Koji su se pojavili nakon par godina. Čudno je to. Sjećate se mojih postova o gubitku samokontrole? Mislim da je to sad zastalno. I nije mi loše. Češće razmišljam. I nikad ne pizdim. Interesantno, prije sam pizdio i morao sam gasit taj osjećaj. Sad mi se to više ne događa. Nekako mi je jasno kako je to biti čovjek, pravi čovjek, životinjski čovjek. Ali, još sam racionalan, i to mi se jako sviđa. Osjećaji ipak nisu krivi za svo zlo u svijetu, a nije ni religija. Ljudi su jednostavno glupi. Protiv toga ne možeš, a u kombinaciji sa zlobom dobiješ rat.

Sretan sam. Lijepo je nizati misli. One su jedino vrijedno što imaš kad si voljno sam. Ne! O, ne, nema toga više. Lijepo će mi bit.

[Oprostite na ovom najglupljem postu u mojoj blogerskoj povijesti.]

Read Full Post »

Aaaaaah :)

msens xpourquoi qagréable zfait uet hmon cquelle wsavoir Zcela nbeaucoup yavez-vous lme détait ela kje fcause omieuxmaintenant gde jet. pc’est aj’airde sse bdécouvert tréveiller vde iinquiétude.

Reci, reci, ajde reci da sam lud… Samo da ti mogu dati onaj debilu-jedan-slijepi-look.

Read Full Post »

%d bloggers like this: