Feeds:
Objave
Komentari

Archive for Veljača 2011.

O spuštanju poklopca WC školjke

[Ako ste ovdje došli u potrazi za objašnjenjem zašto vaš dečko ne spušta dasku i poklopac WC školjke, tražite dalje. Ovo je dnevnički zapis.]

Kad razmišljaš o svemu što radiš i što drugi rade i o razlozima zašto se nešto radi, stavljanjem nekih stvari u kontekst lako je doći do zaključka.

Recimo da daska za WC ima dva dijela: samu dasku i poklopac za školjku. Muški ljudi (koji često nisu svjesni da bakterije iz WC školjke lete 2 metra u sve strane prilikom puštanja vode) spuštaju poklopac isključivo kad zapišaju dasku, a srame se da će to netko vidjeti. Ja spuštam poklopac i kad trebam zapalit u prostoru u kojem nije dozvoljeno pušenje, a spuštam ju da bih mogao sjesti.

Tijekom pišanja u jednom bircu, prije sat vremena, sat i po možda, napamet mi je palo da je dvoje frendova otišlo nekamo na 10 minuta: cura, navodno, pišat, dečko po vodu.

Da bih se mogao popišati, prvo je bilo potrebno podići poklopac (automatski dižem i dasku). Dakle, neka je osoba spustila poklopac iz jednog od dva gore navedena razloga. A o kojem je riječ bilo je lagano provjeriti: jednostavno sam spustio dasku – nije bila zapišana.

“Odete sjedit na WC, a klupice, koje su puno romantičnije, nalaze se 10 sekundi odavde,” šapnuh kad se vratih frendu i on me zaprepašteno pogleda. Jednostavno sam mu imao potrebu reći da sam otkrio, da znam.

Read Full Post »

Škola mi je sranje, a ja sam u kurcu

Sve sam nestabilniji. Ludim, doslovce. Tu i tamo se nađe dan kad mogu razmišljati onako kako sam to činio u zadnje 4 godine, sve ostale dane me vode samo osjećaji koji se javljaju bez ikakvog uzroka, a i kad je javljanje jakog osjećaja opravdano, to bude potpuno krivi osjećaj.

Danas me opet nešto toliko ubilo u pojam da sam se počeo trest i da sam jedva govorio. Naime, držim besplatne instrukcije iz kemije svom razredu sad već godinu i pol. Danas mi je, kao i već 200 puta, trebao ključ od neke učionice.
“Dobar dan!” pokucavši rekoh profesorima u zbornici, prođoh ju pogledom te se obratih profi iz fizike koja mi ne predaje, jednako kao i svi koji su se u tom trenutku tamo našli, al me zna: “Mogu vas zamolit da mi date ključ od učionice 26, 28, 49 i 52, od one koja je prazna.”
“A koji te profesor šalje?” pita ona mene.
“Nema profesora, treba mi za instrukcije.”
“S kojim pravom ti ulaziš u zbornicu?!?!?!?!?! Prvo se kuca a onda čekaš da ti netko ne otvori vrata!!!!!!!!”
“Profesorice, stojim na hodniku, a, kad samo kucam, mogu čekat do sutra da mi netko otvori.”
I tako prisere još nekoliko stvari koje je moj mozak u ovih  deset sati zaboravio da me zaštiti od živčanog sloma.
“Ajde pričekaj profesoricu ***. Ona ti može dati ključ. Tu je negdje, svaki će čas doći,” kaže mi jedna profa iz hrvatskog nakon šta je ona iz fizike stala da udahne zraka.

Stojim na hodniku neko duže vrijeme i ove nema, al vidim da ide moja profa iz zemljopisa koja mi se učinila kao pristupačna osoba i zamolim ju istu stvar koju sam bio tražio onu iz fizike. [Jebemti hrvatski jezik. Svaka rečenica zvuči isto.] Napravi odvratnu grimasu koja me poprilično uvrijedila izgovarajući “Kaaaaaj?” i zatvori mi vrata od zbornice pred nosom. Nisam mogo vjerovat. Zatim je ona iz hrvatskog izašla i pitala me kolko će nas bit, a ja ne mogoh izgovorit smislenu rečenicu pa se nagnula iza i vidla 20-ero ljudi i zaključila da nas je previše. Onda me pitala jel neki profesor zna za to, pa sam joj reko da zna 17 mojih profesora, al nikog još uvijek nije bilo i nisam dobio ključ. Sjetio sam se di je voditeljica smjene prije oslovljena s *** i koja mi uvijek da ključ, a onda se i ona izderala na mene: “Ne mogu se ja bavit tvojim privatnim problemima!” pa sam ju pokušavo dobit da jebeno ušuti i da me posluša ponovno, al nije išlo. Poslala me ravnatelju, ona nema vremena. WTF?

Otišo sam do ljudi koji su čekali, reko im da nam je škola u kurcu, onda se ovaj jedan otišo derat na ove u zbornici, al je onda došla psihologica i naredila profesorima da mu daju ključ.

Tako sam održo svoje instrukcije, toliko rastresen da nisam mogo ljudima pošteno pokazat beta-raspade, nisam mogo izračunat koliko je 0 – 0,0246 te mi je trebalo neko vrijeme da se sjetim koji je molalnost uopće kurac. Kad sam se tuširo i sjetio se tog, opet sam se počeo trest i skoro sam se rasplako. A i sad sam na rubu plača.

Trebam godišnji, očajno.

Read Full Post »

Ljudska odvratnost

Prvi sam put u mojoj dugačkoj blogerskoj povijesti došao u situaciju da moram objaviti tekst bez ikakvog konteksta. Molim vas da ga pročitate.

Ovdje sam da se obranim. Ne zato jer mi je u životu dosadno. Inače se borim za pravdu u svijetu, i, kao maloljetnik, ne mogu učiniti puno, ali činim najviše što mogu. I inače se borim za druge, a sad, kako mislim da se nedovoljan broj vas otvoreno bori za mene, moram to učiniti sam.

Smatram se umjetnikom, iako ste me vi proglasili mrziteljem umjetnosti. I djelomično ste u pravu. Davno sam shvatio da je djelo “dobro” onoliko koliko je kritičar pristran ili pijan. Ponekad, djelo koje sam autor smatra smećem, bude proglašeno najboljim. I to je pravi kick in the balls. Kao umjetnik, trudim se izražavati tako da koristim što manje konvencionalne metode – kao što su crne riječi poredane u rečenice, poredane u redove na bijelom papiru – one jednostavno nisu dovoljno jake u stvaranju dojma u osobi kojoj je djelo namijenjeno, iako, kao i uvijek, postoje iznimke.

Pogledajte ovu fotografiju. [Na fotografiji je goli muškarac star šezdesetak godina.] Čini se degutantnom, prostom, no ona je jedno od najvećih djela hrvatske moderne (umjetničke) fotografije i možete ju pronaći u Muzeju suvremene umjetnosti. Nekima je, očito, potrebno objašnjenje autora. Tako sam ja ovdje, da obranim svoju umjetnost.

Smatram se militantnim ateistom i svojom sam kutijom to odlučio pokazati i u nekome stvoriti jak dojam. Pažljivo biram sredstva. Tako sam i papir i poruku odabrao jako pažljivo. Što se tiče papira, moj je razlog uistinu očit. A odabrana riječ… Psovke su jake riječi, iznimno jake. U tako malo slova nalazi se toliko emocija, ako se propisno koriste, naravno. Zato sam odabrao psovku.

Da je na moje mjesto sjeo neki ateist, to bi ga usrećilo. Budući da je došao vjernik, nastala je scena. Očekivano, no, ipak, takvu scenu nisam očekivao. Mi, umjetnici, poznajemo samo granice, dok je ono između, nama, samo još jedan apstraktan pojam. Ljudi su subjektivni – napad na ono njima važno odmah je napad na njih kao pojedince. Ili je riječ o kompleksima? O tome ja ne mogu govoriti.

Vi… Nazvali ste me borcem za ljudska prava koji krši ta ista prava. Optužili ste me za licemjerje. To me uvrijedilo, jako. No, u ovom trenutku, prelazim preko toga. Međutim, jednostavno ne mogu prijeći preko toga da se vi, koji se smatrate borcem za ljudska prava, i vi, koji opravdavate inkviziciju, da se vi meni usuđujete prigovarati za licemjerje! Nazvali ste me i osobom koja podcjenjuje… Kao idealist, jedina stvar kojoj sam pridavao mnogo manje značenje jest ljudska odvratnost. Ovo me iskustvo poučilo da ona nema granica.

Read Full Post »

%d bloggers like this: