Buljim u desktop već sat vremena, možda i dva, možda i mjesec dana. Tipke su mi tako tvrde, zrak je tako svjež, previše je svjetla. Želim mrak, mrkli mrak. Toliko mrk da pomislim da sam već mrtav. Želim lijesovsku atmosferu, tu divnu tišinu. Želim da nikoga nema, želim da ničega nema, želim… Ne znam što želim; mir. ZNAM DA NE ŽELIM OVO! Mrzim svijet u kojem se probudiš iz noćne more i misliš da još uvijek spavaš. Sve vrijedno što sam stekao u ovih osamnaest godina je pas. Jedino biće koje imalo zanima kako se osjećam i koje imalo reagira na moje osjećaje. Tu je još hrpa neostvarenih snova. Ne znam ima li itko toliko ideja, toliko ideja koje su kao jebene prazne kase.  Ne mogu više. Ne smijem više plakat jer uz suze dolaze šmrklji, a otišla mi je cijela rola WC papira. Kroz previše soba treba proći da dođem do nove. Samo jedna, doduše… Kako bih volio da imam snage i hrabrosti sad napisat da je ovo oproštajno pismo. Kako bih volio da mogu skočiti, skočiti u beskraj. Previše je optimista u meni. … Hipersenzitivci, emači, oni jebeno seru. Prelazim preko previše toga, previše sitnica, previše velikih stvari, prelazim preko previše svega. Kako ljudi preživljavaju na ovom svijetu, kako s pedeset godina budu zadovoljni svojim životima? Možda ja nešto krivo radim. Možda bi me za sve trebao boljet kurac. Tako bi mi bilo lakše. Al ne mogu. Ne mogu. Samo biljke žive toliko pasivno. Ne mogu otić ni do Kanala. Mrzim sve ovosvjetske okove. Naša su krila zakržljala. Glupa smo mi bića. Ružna, gadna, odvratna, prokleta! Trunimo, neka nas crvi jedu i seru! Ne zaslužujemo ništa više. Ništa, ništa više.