Točka gašenja je i točka paljenja

U jednom trenutku svog blogerskog života spoznaš da je ključna pizdarija nužna za javno iznošenje (ekstremnog) mišljenja – anonimnost. Neki to shvate rano – kad pročitaju nečiji tutorijal o blogiranju (npr. moje tutorijale); a nekima, koji pišu te tutorijale, trebaju godine i godine, samo zato jer vole učiti na vlastitim pogreškama.

Dakle, ovaj je blog, u trenutku objave ovoga posta, zatvoren. Naravno da ne prestajem pisati, samo se selim na novu domenu, na novi mail i na novo sve kako me nitko, nikad više, neće moći identificirati.

Bilo mi je lijepo sa svima vama, i, vjerujte mi, bit će nam lijepo i dalje. Zato nema pozdrava

Buljim u desktop već sat vremena, možda i dva, možda i mjesec dana. Tipke su mi tako tvrde, zrak je tako svjež, previše je svjetla. Želim mrak, mrkli mrak. Toliko mrk da pomislim da sam već mrtav. Želim lijesovsku atmosferu, tu divnu tišinu. Želim da nikoga nema, želim da ničega nema, želim… Ne znam što želim; mir. ZNAM DA NE ŽELIM OVO! Mrzim svijet u kojem se probudiš iz noćne more i misliš da još uvijek spavaš. Sve vrijedno što sam stekao u ovih osamnaest godina je pas. Jedino biće koje imalo zanima kako se osjećam i koje imalo reagira na moje osjećaje. Tu je još hrpa neostvarenih snova. Ne znam ima li itko toliko ideja, toliko ideja koje su kao jebene prazne kase.  Ne mogu više. Ne smijem više plakat jer uz suze dolaze šmrklji, a otišla mi je cijela rola WC papira. Kroz previše soba treba proći da dođem do nove. Samo jedna, doduše… Kako bih volio da imam snage i hrabrosti sad napisat da je ovo oproštajno pismo. Kako bih volio da mogu skočiti, skočiti u beskraj. Previše je optimista u meni. … Hipersenzitivci, emači, oni jebeno seru. Prelazim preko previše toga, previše sitnica, previše velikih stvari, prelazim preko previše svega. Kako ljudi preživljavaju na ovom svijetu, kako s pedeset godina budu zadovoljni svojim životima? Možda ja nešto krivo radim. Možda bi me za sve trebao boljet kurac. Tako bi mi bilo lakše. Al ne mogu. Ne mogu. Samo biljke žive toliko pasivno. Ne mogu otić ni do Kanala. Mrzim sve ovosvjetske okove. Naša su krila zakržljala. Glupa smo mi bića. Ružna, gadna, odvratna, prokleta! Trunimo, neka nas crvi jedu i seru! Ne zaslužujemo ništa više. Ništa, ništa više.

Macka mi je popila kavu

Zanimljivo mi je sto tijekom praznika nisam osjecao nikakav pritisak. Iako na skolu ne gledam kao na teret, ona to je. Treba mi jedna dobra kavica na kojoj se necu svadat i na kojoj ce mi bit zanimljivo.

Bedira me sto svi zanimljivi ljudi koje sam upoznao u proteklih mjesec dana ne zive u Hrvatskoj i sto ih nikad vise, vjerojatno, necu vidjet.

Haiku 7.

Ranoproljetni dan
u ranu jesen.
Ganjajmo vrane!

Futurizam

Shvatio sam da bi većina mojih postova bila vrhunac književnosti da smo u razdoblju malo prije Prvog svjetskog rata, kad je futurizam bio moderan. Moram priznati da je izvrstan osjećaj kad saznaš da su tvoj stil pisanja imali brojni luđaci prije sto godina. Pitali bi se ljudi zašto. Zato jer je realističan način pisanja još stariji. Iz doba kad su se samo muškarci šminkali, i kad su svuda putovali kočijama. Zašto bi netko kupio Smart? U to stanu dvije osobe (mogu bit i debele) i torbica jedne putnice. Druga putnica tašku drži u krilu. Kentucky Fried Chicken dolazi u Hrvatsku. Baš me zanima kakvi će bit sendviči u Burger Kingu. Kad odeš i u Salzburg, Zagreb ti je bezveze. Sara je našla karte za Amsterdam za sto eura. Moram u Getrou kupit one neke platnene kutije da nutra potrpam knjige od prošle godine koje mi još stoje u komodi. Ovogodišnje knjige su na krevetu. Svi bi mogli bit članovi CouchSurfinga samo da na podu u hodniku imaju jedan madrac. Tema broja ove godine će nam bit. Ups, o tome ne bih baš smio pisat. Baš će bit fora. Promjene su svijetu nužne, isto kao Post-it. Tko bi obojao sobu u žuto? Zanima me koliko maksimalno ljudi može stati na trosjed. Tako da ni u kojem trenutku ne dodiruju pod ili neki drugi namještaj. Isprobavanje je majka znanja. Historia est magistra vitae. Je moj kurac. Moram pospremit ovaj tu pravopis. Jako mi je ugodno tipkat na ovoj opranoj tipkovnici. Kako ljudi mogu koristit prljave stvari? Kad zatvorim oči odjednom znam di mi je svaka tipka i nepogrešivo ih gađam. Zašto Ameri ulice nazivaju prema brojevima? Kak ti ljudi i za šta znaju di se nalazi? Amsterdam ima normalne ulice pa ne znam naziv ni jedne. Al znam za Vondelpark. Nemojte tamo pušit travu. Da Hrvatska to legalizira, ja bih se bavio poljoprivredom i osnovao bih svoj ceh i onda bi došli traktorima na autoceste i blokirali autoceste. Ne, mi ne bismo imali traktore. Čep je otpo. Otkud, majku mu jebem? Treba mi i novi dezić. Kolko je sati? Ajme. Dobro, jel mi može netko objasnit zašto bi netko obojo sobu u žuto? Žuta je izvrsna uz zelenu. Ajme, ja bih jabuku. Imaju samo banane. To me sram jest. Ja sam za gejeve. Danas sam sanjo gejeve. Jel itko primijetio da play i ove ostale funkcije imaju odvratne znakove? Te strelice bi grafički mogle bit puno ljepše. Kao moje zavjese. Dodat ću još jedne, kvadratičaste i puno kraće. Negdje ko ona kruška iza koje se frendica jednom prilikom bila sakrila dok nas je žena koja se češljala gledala iz kupaone i smijala se. Kakav je to osjećaj kad te ful dugo drma struja? Ne onak kratko, neg fakat dugo. Da imam puno para imo bih svoj srednjovjekovni jedrenjak s lijepim stolom. Ladice bi bile bezveze da su na hero. Cijeli svijet nije znao hoće li nekog drmnut komad satelita, jet Hrvatska je znala da kod nas ni jedan komad neće past. Manipuliranje masama čine masovni mediji. Što to vide proroci? Osim vlastitih misli? Majstore, ugasi svijeću. Došla su ozbiljna vremena. A vremena umiru. I mi s njima.

Google+

Tipkovnica mi se popravila. Vjerojatno je samo sav taj etanol trebo isparit.

Isprobo sam Google+. Jako mi se sviđa. Trenutno vrijedi pravilo da ga mlađi od 18 ne mogu testirat pa sam se moro loginat preko jednog od tristo aliasova. Neću ništa pretjerano pisat jer je još u beti pa nema pola funkcija koje bi trebao imat. Najviše me iznenadio dizajn koji je, bez obzira što je Googleov, izvrstan.

I tako od ideje, za koji sam očekivao da će ispast komadina od posta, nastane post dovoljno malen da stane na Twitter.

Idem spavat, pripreme iz matematike su mi sutra u osam. Božesačuvaj.

Istucimo nedjelju

Zanimljivo mi je sto prijezir prema nedjeljama nisam imao tijekom praznika. Zapravo mi uopce nije jasno zasto ih toliko mrzim, buduci da su one jedini dan u tjednu kad nemam nikakvih (skolskih) obaveza. Vjerojatno je problem u tome sto se cijeli dan bediram potaknut cinjenicom da je sljedeci dan ponedjeljak. Osim ako ujutro, odnosno oko 2 popodne (kad se probudim) odem na kavicu. Koja bi mi sad jako dobro dosla.

[Nadopisak: Bio sam na Kriticnoj masi i bilo je izvrsno ]

Mrtav (umoran)

Umoran sam, boli me glava, sjeban mi je gležanj, kosa mi je masna a ne mogu ju oprat jer se svako jutro žvajznem glavom u prozor pa mi je glava puna krasti, sutra imam školu od 8… Ovako će izgledat svaki petak do kraja školske godine.

Jedva čekam da odem u Amsterdam. Samo je problematično to što nitko ne može sa mnom.

Imam još toliko toga za napravit večeras, a ne mogu… Nemam snage…

No more boner

Moja bolesna opsesija Amsterdamom malo je splasnula. Ipak, odlucio sam se jako trudit u skoli, jer sto mi prosjek bude veci, veca je i sansa da ce mi starci dat pare za otic u Amsterdam tijekom zime, odnosno da ce mi dat jos vise para za otic tamo preko ljeta (mozda i za bit tamo mjesec dana). Cak sam i procitao lektiru za danas.